Saliha Osmanović majka Nerminova i Edinova iz bolnice poručuje: Sad vidim da nisam ostavljena i sama

Saliha Osmanović majka Nerminova i Edinova iz bolnice poručuje: Sad vidim da nisam ostavljena i sama

Saliha Osmanović, iz Dobraka u Srebrenici, sela uz samu obalu Drine, već desetak dana nalazi se na liječenju u Univerzitetsko kliničkom centru (UKC) u Tuzli.

Razboljela se, kaže, iznenenada, premda je dugo već „pomalo poboljevala, k'o i svako“ veli, ali se nosila s bolešću.

„Ma, odjednom mi skočio šećer, pritisak, šta ćeš... Dobro je, Allahu hvala pa ima neko da se pobrine. U ponoć su me ovi iz EMAUS-a dovezli u Tuzlu svojim sanitetom, Bog im zdravlje dao.

Jest da živim sama, ali sam ovaj put vidjela, da nisam ostavljena... A i sestra mi umrla prije petnaestak dana.. Sve se skupilo... Pa da je čovjek od kamena, obolio bi.

Šućuram Allahu i na ovome, na ovim dobrim doktorima i ovim sestrama što s njima rade, što me paze, ko da sam im rođena mati.. Cijeli se kanton dig'o, a i Srebrenica, pitaju kako sam.

Damir-efendija stalno me zove, ma, zove i znani i neznani svi pitaju treba li mi šta... Ne treba ništa, narode, svega imam, a što je najvažnije imam pažnju ovih doktora, da ih dragi Allah nagradi svakim dobrom.

Kažu mi da moram primati insulin.Velim, hvala Bogu, vi znate šta treba...I eto, sad sam dobro, za koji dan ću kući.

Hvala i tebi koja se interesuješ. Dođi mi u Dobrak, Allaha ti, da popijemo kafu poslije ramazana, posjedimo malo...“.

Tako je, otprilike, tekao moj današnji telefonski razgovor sa Salihom Osmanović, majkom čija je snaga duha nadišla vlastitu bol i samoću s kojom živi već 26 godina.

Za one koji ne znaju ko je Saliha, a teško je reći da ima takvih, kako u BiH, tako i van nje, riječ je o majci Nermina Osmanovića, dječaka, kojega otac Ramo, u julu 1995. godine, nakon što su ga, u okolini Kravice, zarobile srpske snage, doziva da izađe iz šume, odnosno da se preda i „dođe, dolam kod Srba“.

I suprug joj Ramo i sin Nermin, tada osnovac, strijeljani su odmah nakon zarobljavanja.

Osam dana ranije, granatom ispaljenom sa srpskih položaja, ubijen je i Salihin stariji sin Edin, srednjoškolac. Koliko bližih i daljih članova njene familije joj je ubijeno u Srebrenici, pričala je, teško je izbrojati.

I sama se, priznala bi, svih ovih godina osjeća ubijenom, ali, živi.

Ne da se.

Upravo se ona među prvima vratila u svoj Dobrak, obnovila kuću i u njoj nastavila život. Sama.

I svaki put, kad joj svratite, dočekat će vas raspoložena, popričati o tome kako u bašči radi, cvijeće njeguje, imanje čuva.

Imala je Saliha snage i da ode u Hag i svjedoči u procesu zlikovcu Ratku Mladiću. Da ga u oči pogleda i pita ga „može li zaspati“.

„Kako sam zakoračila u sudnicu i ugledala Mladića kako sjedi između dva policajca umalo da viknem „pa gdje nestade tvoja sila krvniče“.

Pustiše onaj snimak gdje Ramo doziva Nermina, ja utrnula, ali se ne dam. Vidim u sudnici neki plaču, a zločinac se vrti na stolici, češe po glavi, trlja po licu, čas me pogleda, čas okrene glavu.

Nisam dozvolila da me slabost obuzme, neka moji Edin i Nermin, i moj Ramo čuju da zločincima nisam halalila. Okrenem se Mladiću, gledam ga pravo u oči i pitam da li može da spava, da jede, da li ga imalo grize savjest...“, prisjetila se Saliha prilikom jednog našeg razgovora u njenoj avliji u Dobraku.

Takva je Saliha. Puna samoće, tuge za svojim najbližim, ali i neke neobjašnjive snage, dobrote, ali i odlučnosti,  koja se teško riječima može opisati.

Doduše, dok smo se danas selamili i zakazivali „kahvu u Dobraku“, poneka bi joj riječ zastala u grlu, ali, ovaj put, očigledno, od emocija izazvanih pažnjom ljudi za vrijeme njenog boravka u bolnici.

„Uvijek sam mislila: a šta kad se razbolim. Hoće li mi imati ko čašu vode dodati?

Sad sam vidjela da ima.

Da sam im rođena mati, ne bi me ovako pazili. Ja u bolnici, a stigne mi hrana, kažu, donijela omladina na portirnicu „za Salihu“. Imam ja i previše hrane ovdje u bolnici, ali mi nekako srce ustreperi, kad čujem da je to od omladine, iako ih ne poznajem.

Baš, ko da su mi moji sinovi donijeli. Sad znam da nisam ostavljena.

I molim te, obavezno kaži da se moje srce zahvaljuje svima koji zovu i pitaju  za mene, a posebno ovim doktorima i sestrama što „trepere“ nad mojim zdravljem“, poručila  je, skoro kroz suze, ova, nevjerovatno žena.

Saliha bi za koji dan trebala napustiti bolničku sobu u UKC Tuzla.

Dobrak jeste podaleko, ali za kafu kod Salihe, ništa nije daleko.  

Bratunac.ba/Politički.ba