Vaila sam upoznala u jednoj od zemalja Zapada. Naočit, uljudan, obrazovan. Došao je na naša vrata s buketom cvijeća „za mamu“ poljubio me u ruku, poklonio se i na tečnom engleskom koji, meni, baš, i nije jača strana, izgovorio da bi volio posjetiti Bosnu. Posebno je spomenuo Sarajevo o kom' mu je s toliko nostalgične topline, kaže, pričao njegov rođak iz grada Nablusa, nekadašnji sarajevski student medicine, a koji je svojevremeno poginuo u jednom od napada na Gazu.
Bio je kolega s posla moje snahe. Znala sam da je porijeklom Palestinac, ali nisam znala da su se i on i njegov otac rodili u Libanu, nakon što je familija njegovog djeda, 1947.godine protjerana iz malog sela Birva na sjeveru Palestine, istog onog sela za koje mi je s ponosom ispričao da se u njemu rodio veliki palestinski pjesnik Mahmud Derviš.
Kad je čuo kojim poslom se bavim ljubazno je ponudio da mi izrecituje jednu od najpoznatijih Dervišovih poema za koju je rekao da se ona može osjetiti „samo ako se izgovara na arapskom jeziku“.
Djed mu Omar, kaže, stradao je u napadu na logore Sabra i Šatila 1982 godine, tačno tri godine nakon Vailovog rođenja. Otac i majka su mu kasnije preselili u Jordanu, i svaki put kad bi posjetili rodbinu u Palestini, a posjete su bivale veoma rijetke, tragali bi za slikama pejzaža koje je prilikom progona u sjećanju ponio djed Omar, a koje do kraja života, kaže, nije zaboravljao.
Vail je, naredne godine nakon našeg susreta, saznala sam dobio unapređenje u svojoj firmi i trenutno radi kao šef njihovog ureda u Džakarti.
Društvu sa kojim se nekoliko godina družio dok je živio na Zapadu, izuzetno je nedostajao, posebno trojici njegovih sunarodnjaka s kojim je nerjetko znao napraviti čuvenu kenefu i njome počastiti i Arape i Irce, ali i Bosance i Hrvate s kojima je drugovao u kompaniji u kojoj je radio.
Vailova životna priča je slika sudbine njegovog naroda, koji je više od 70 godina u stalnoj borbi za pravo na svoj dom i državu i čije raseljavanje i bježanje od tortura kojima su izloženi, ne prestaje do danas.
Po dječaka Samira, srednjoškolca, čija je majka Bosanka, moja rođaka, prije nekoliko godina, u dva sata poslije ponoći došli su lokalni bezbjednjaci i odveli ga, a da roditelji sve do njegovog prvog izlaska pred sudije, nisu znali zbog čega je odveden.
Više od dvije godine držan je u samici, da bi se na suđenju ispostavilo da je njegova krivnja bila to što su se njegovi drugovi iz razreda, navodno, nekad, kamenjem bacali na izraelsku policiju.
Samir je oslobođen krivnje, ali godinama poslije izlaska iz zatvora nije imao mira. Policija ga je stalno „posjećivala“, nakon čega je bio prisiljen napustiti domovinu i grad u kome je rođen.
Dječački san o diplomi inžinjera, baš kao što je to nekad činio i Vail, danas ostvaruje u jednoj od država iz palestinskog susjedstva.
„Upravo slušamo udare na Gazu. Jedna od radio stanica javlja da ruše zgradu u kojoj su smješteni Al Jazeera i drugi svjetski mediji. Tamo živi sestra mog supruga, ona je ljekar, nemamo komunikaciju.
Nas ne iznenađuje to što nam radi Izrael, ali smo i tužni i bjesni zbog odnosa arapskih zemalja spram izraelske torture nad Palestinom. Čini mi se da i te zemlje, ustvari njihove vlasti, a ne narod, žele da unište Palestinu.
Slušamo kako jedan od bivših visokih vojnih funkcionera Emirata na TV-u kaže kako se Arapi trebaju ujediniti i napasti Gazu. Neki govore „šta će nam Al Aksa, ima i drugih džamija“.
Ja i moj suprug nećemo iz Palestine, ali, nažalost, Samir je morao otići, morao je nastaviti školovanje. Da li će se i kada moći vratiti, ne znam. Evo, neki Palestinci iz Jordana i Libana su pokušali da uđu u Palestinu, na njih je pucano.
I Egipat i Jordan su zatvorili granice da ranjenici ne mogu otići na liječenje. Nažalost, ovo je stanje u kome Palestina živi desetljećima“, ispričala mi je u danu rušenja nebodera u Gazi, Samirova majka, inače profesor francuskog i italijanskog jezika.
Saznajem da je u vrijeme dok se događa rušenje Gaze, istovremeno, na Faceboku neko postavio snimke izgona jedne palestinske porodice iz njene kuće, na drugoj strani Palestine, a u koju treba da se usele izraelski doseljenici. Takvi snimci su, kaže, svakodnevna pojava, stim što ih i Facebook i Twiter veoma brzo uklanjaju kako svijet ne bi vidio šta se u Palestini događa.
Grad u kome je Samir rođen još uvijek nije meta izraelskih projektila, ali je meta stalnih progona i hapšenja njegovih stanovnika.
Radujem se što Samir trenutno ozbiljno korača prema diplomi inžinjera, i istovremeno strepim da li će i njegova sudbina biti slična sudbini njegovog sunarodnjakaVaila s početka naše priče.
Vail mi je i ove godine poslao selame za Bajram.
Karijeru će, saznajem, već od naredne godine, kao izuzetan stručnjak u svom poslu, nastaviti na nekoj drugoj svjetskoj destinaciji.
Baš kao što je to slučaj sa stotinama hiljada njegovih, sunarodnjaka, koji danas žive rastjerani po svijetu, jer im više od 70 godina otimaju domovinu i sve ono što domovina u životu svakog čovjeka znači.
p.s.
Stalni progoni i ubijanje Palestinaca imaju za cilj nestanak jedne države i jednog naroda. Da li su Bošnjaci, tačnije bosanski muslimani išta naučili iz palestinskog iskustva, teško je znati. Ubijanja, progoni, obespravljenost, torture, otimanje privatne imovine, koja nad Bošnjacima, u dijelu BiH nad kojim vlast ima entitet RS, traje već punih trideset godina, slika je današnjeg ponašanja izraelskih vlasti nad Palestinom i njenim narodom.
Doduše, u BiH još uvijek bez projektila.
Pitanje je samo kakvo će stanje Bošnjaka u BiH biti u narednih trideset i više godina.
Bratunac.ba/Politički.ba
