Porodica predsjednika Udruženja logoraša općine Bratunac Sakiba Ahmetovića, jedna je od dvije bošnjačke porodice koje stalno žive u bratunačkom selu Lonjin.
Sakib je jedan od Bratunčana koji je preživio torture logora u filskuturnoj sali OŠ "Vuk Karadžić" u Brtuncu i koji se ne ustručava svjedočiti o logorskim mučenjima i ubistvima svojih sunarodnjaka.
U razgovoru za Politicki.ba ne krije da su, od vremena kako se vratio na svoje imanje i on i njegova porodica izloženi čestim provokacijama, pa i sudskim progonima od strane pojedinih lokalnih "siledžija", ali da do sada, kako kaže "nije pokleknuo".
"Moja supruga trebala je svjedočiti u jednom od procesa ratnog zločina koji se vodi pred Sudom Bosne i Hercegovine. Čim se to saznalo ona je napadnuta.
Svaki Bošnjak koji se odluči svjedočiti protiv optuženih za ratne zločine izložen je provokacijama i napadima.
Nažalost, Sud nam obeća zaštitu, ali sve ostane na obećanjima", navodi Ahmetović na početku našeg razgovora kojega smo vodili u krugu Memorijalnog centra i mezarju Veljaci u Bratuncu, a u kome će sutra biti ukopani posmrtni ostaci još četiri bošnjačke žrtve ubijene u ovoj općini 1992. godine.
Ističe da bi najrađe "prespavao mjesec maj" kako bi, bar malo, zaboravio na poniženja, torture i mučenja koja je kao zarobljenik preživio u OŠ "Vuk Karadžić", kao i torture, mučenja i smrti svojih mnogobrojnih poznanika i prijatelja.
"Trenutno na području Bratunca živi oko 100 porodica logoraša koji su preživjeli logorske torture.
Ove godišnjice, kad se sjećamo zarobljavanja po selima, rastanaka sa našim porodicama na igralištu u gradu, te odvođenja u filskuturnu salu škole, dani su koje svaki logoraš preživljava na svoj način.
Meni i sad, dok pričam o logoru, pred oči izlaze zločinci koji ulaze u filskuturnu salu, držeći u rukama spisak sa koga prozivaju ljude koji su na redu za mučenje. Svi, prosto umiremo na nogama čekajući da zlikovac izgovori ime nekog od nas. Te slike me prate evo 30 godina.
I sad mi u očima slika mučenja nekih mojih poznanika koje udaraju raznim palicama i metalnim šipkama, a oni od udaraca, polumrtvi padaju na pod.
Onda ih zlostavljači izvlače iz sale i ako koji od njih još diše, pucaju u njega", prisjeća se Ahmetović.
Dok priča, Sakibu odjednom zatreperiše ruke. Kaže, teško je zaboraviti sliku mučenje i ubistva Mustafe ef. Mujkanovića, ali i sliku ubistva Džeme Hodžića predratnog zaposlenika u općinskom Vojnom odsjeku.
"Rasporiše Džemi stomak, vide mu se crijeva. Tako rasporenog iznose ga vani, pa ga opet vraćaju. I tako je izdahnuo.
A tek ubistva u hangaru.
Nikad se neće saznati tačan broj ljudi ubijenih u hangarima, filskuturnoj Sali i okolnim zgradama.
I danas, nakon toliko godina kad pomislim na tu svirepost, pitam se kakav je to ljudski um koji je sve to mogao osmisliti.
Od kakvog su materijala ti ljudi, koji, poput bijesnih životinja nasrću na nemoćne ljude, sjeku im ekstremitete, rasjecaju utrobu".
Ahmetović ističe da mnogi Srbi u Bratuncu znaju šta se događalo u logoru i, nerjetko će neki, kako njemu, tako i drugim logorašima prići i pitati ih i kako se nose sa posljedicama logora.
"Znaju ovdašnji lokalni Srbi kakav je zločin počinjen 1992. godine. Nepravedno bi bilo reći "svi su krivi" za ono što se nama događalo. Nisu svi krivi. Od tih običnih ljudi mi nemamo provokacija.
Ali oni koji su činili zvjerstva pokušavaju da, zbog straha od našeg svjedočenja, nama, žrtvama, nekakvom silom nametnu strah. No, mi ih se ne bojimo.
Mogu nas provocirati, pa i prijetiti nam, ali to nas neće odvratiti da svjedočimo istinu", poručuje Ahmetović.
Politički.ba
